Probudila ga je neprirodna tišina. Otvorio je oči, a zrak u sobi bio je oštar i hladan, mirisao je na vlagu i ustajalu jutarnju tišinu kvarta. Odmaknuo je njezinu ruku i sjeo na rub kreveta. Podno njegova balkona grad je još uvijek spavao, zamotan u teški, magloviti pokrivač prve zime. Na ulicama nije bilo nikoga; Puležani su, unatoč radnom ponedjeljku, krali zadnje minute topline pod dekama.

Sunce je na obzoru izgledalo kao bolesno, škrto oko koje jedva žmiri kroz to sivilo. 

Udisaj mirisa pržene kave iz susjedstva naglo je prekinulo kreštanje galeba, koji je luđački mahao krilima kao da pokušava pobjeći od nečega što samo on osjeća.

Tada ga je spazio. Bijeli trag na južnom nebu. Nije to bila spora linija zrakoplova; bio je to ožiljak koji je parao nebo nevjerojatnom brzinom, šireći se prema gradu poput bijesa.

Od šoka je ispustio šalicu kave na nedavno lakirani parket i krenuo otvoriti balkonska vrata, zakoračio je preko krhotina keramike koje nije niti osjetio, kao hipnotiziran nevjericom - kako bi bolje vidio. 

Zapljusnuo ga je cvrkut tisuća ptica koje su se vinule u nebo, podrhtavanje krošnji i tuljenje autoalarma pratili su njegov užasnut pogled u nebo. Pogled u kojem se mogao iščitati čisti strah; mogla se prebrojati svaka kapilara sad nabrekla od krvi podivljala srca.

Uspio je izustiti samo: NEMOGUĆEEE!

Poput automata, vođen čistim instinktom, utrčao je natrag u sobu. Krhotine keramike ovog puta zarezale su mu stopala. Zgrabio je ženu i djete iz kolijevke. 

Izbezumljenost nasilno probuđenih i stravičan šok u njezinim očima pratili su svaki njegov luđački korak sad prema liftu. Na izlazu je dograbio ruksak za bijeg — godine rada kao instruktora preživljavanja ostavile su profesionalnog traga. 

Uvijek je bio spreman za najgori scenarij, ali za ovako nešto?

Lift je propadao kroz katove. Deset sekundi činilo se kao sat vremena u paklu. U ogledalu kabine vidio je njihova lica — u njezinu pogledu nije bio samo strah od onoga što dolazi, nego i strah od njega, od tih divljih očiju prepunih nevjerice i šoka. Poljubio ju je u čelo, i prekinuo misli, baš kad su se vrata prizemlja otvorila. Vani je zrak vibrirao, sve joj je bilo jasno. 

Zvuk nije bio samo u ušima, bio je u kostima — niska, drobeća tutnjava s neba kao da stotinu mlaznih aviona u niskom preletu briše krovove okolnih zgrada. Tama je gutala jutro.

Atomsko sklonište, transformirano u dućan, nalazilo se tik ispod njihove zgrade. Sagrađeno još u vrijeme Jugoslavije, čekalo je vanjskog neprijatelja koji nikada nije došao - presudio je onaj unutranji.

Trotoar od tridesetak metara dijelio je izlaz iz zgrade od ulaza u spas. 

Krik s neba postajao je sve jači. Na sivom horizontu krajičkom oka na sekundu je spazio užarenu kuglu koja suludom brzinom guta oblake.

Tih trideset metara izgledalo je kao vječnost, kao usporena snimka bez kraja. Plač djeteta u njegovu paničnom stisku prerastao je u bolni krik. 

Njezino ponavljanje riječi "NEMOGUĆE” i vrisak okolnih, uskoro mrtvih ljudi koji su u hipnozi gledali nebo, stopili su se sa paničnim zviždukom zadnje izbjegle ptice koji je odbrojavao stotinke do udara. 

Na samom ulazu u dućan tj. bunker stajale su dvije starije prodavačice izbezumljena lica, panično čupajući kosu i gledajući nebo. Zgrabio ih he i bacio u hodnik, i točno je znao šta treba činiti - počeo razbijati gips-ploče koje su skrivale blindirana vrata tog starog skloništa. Trebalo mu je svega par sekundi; nikada u životu nije bio zahvalniji na tuđem "fušeraju". Krhotine gipsanih ploča ležale su pod njegovim nogama, bijele boje - umazane krvlju ranjenih prstiju. Vrata su bila podmazana. Tih par tisuća kilograma čelika, sada obilježenih crvenim tragovima, jednostavno je kliznulo.

— LEZITEEEE!!!  Bilo je zadnje što je izustio obliven znojem dok je udar betonskih vratiju u limeni okvir odjeknuo prostorom, praćen milijun puta jačim zvukom praska smrti i razaranja - izvana...

Zašto smo započeli ovu priču na Blogu preživljavanja? Zato što 'kraj' nikada ne dolazi po planu, već onako kako se najmanje nadamo. Naš savjet je jasan: ako želite preživjeti, budite uvijek spremni na najluđi mogući scenarij!

Naruči knjigu Na Pola Puta!